Rano jutro, pola šest… miriše na STV, moja Roseanna +

… pjeva Rajko. A kad smo već kod bijelog, napravimo kratku digresiju, te spomenimo ovlaš zaista buran prošli vikend, prepun zimskih radosti, uključujući domaći Winterspring, konje, krave, slonove, snowboarde, padine, padove te nevjerojatnu količinu sveobuhvatne boli uz buđenje i ustajanje u opjevano vrijeme. Rado bih se osvrnuo još malo na te sportsko-mazohističke egzibicije, ali ne mogu jer mi je još uvijek ukočen vrat. Ko je jamio — jamio je. Završimo s tim i krenimo naprijed, s pravom pričom.

Roseanna se odlučila skinuti s trave pa sam je, sa Suzom u Oku, poslao u komunu. Tuga odvojenosti je pregolema ali “koga nema, bez tog se može”, kaže Tarzan i Čiti pokloni crveno čipkasto rublje.

Kako sam jednom nogom zakoračio u rane tridesete (nekad pola života; danas je životni vijek produžen na 70 a špekulacije nagovješćuju skori pomak tog broja na vrtoglavih 80), vrijeme je da se krene. Put Stranglethorn Valea — Eldorada svih nadobudnih siledžija, Bermudskog trokuta naivnih turista, noćne more svih preživjelih oportunista, virtualni Loret de Mar. Krenuo sam na safari.

U Grom’gol sam stigao putničkom klasom, a u Nessingwary sa cepelina časom, kroz džunglu i prečice znane. Stigavši u kamp, odlučio sam upaliti bateriju jer je noć, totalni je mrak i ništa se više ne vidi u tami. Jeftinom krađom stihova, našao sam se usred ničega, para šatora, hrpe kostura i milijarde komaraca.

Da se bojim, bilo bi me strah. Da sam mindja, ne bih bio ninja. Da se zovem Dušan, promjenio bih ime. Kao svaki bolji ratnik noći, obučen na shaolin modemu “iz Holandije” , osim na moja dva mača (jedan za parizer, drugi za sir — umočenih u ustajalu majonezu da lakše klize), oslonio sam se i na haragei, šesto čulo. Pomoću njega možda i ne vidim mrtve ljude, ali haragei svakako pomaže pri povećanju šanse da ću pohrliti prema svjetlu potisnut godinama a ne čekićem u čelo.

Nastavit će se…